Gloria Aeterna - Jantar

Suze frustracije, teku niz lice do hladnog poda

Drhtave ruke razbacuju sve bilješke sa stola

U kojima leže slova i formule kao dokaz

Da on, ne može biti niti malo poput Boga

U noćima boli, čuju se urlici sa dvora

Kruna n sjaji k’o prije, ništa nije kao onda

Izdaju ga podočnjaci i miris njegovog znoja

Bolst skida ga sa trona i postavlja ispred groba

Portret iz doba stare slave sa zlatnim okvirom

Više nije mu sličan jer slika isijava život

A on ima još malo, al' ne priznaje nikom

Svoje blijedo lice smrti pokušava sakrit' šminkom

Ne pokazuje milost, jer ona je mrtva u njemu

Svoje kraljevstvo i dalje sad tjera u jad i bijedu

Jer on je 100% siguran, da neko na svijetu

Ima znanje da prevari prirodu i slomi vjeru

Zato glasnici u prvom svjetlu, odrede pravac

Do mudraca koji čuvaju spise sumerskih tajna

Vojskom šalje sve poluge zlata i čak još danas

Otputuju po recepte vječnosti pohlepnog kralja

Nakon 7 tjedana, još kojih nekol’ko dana

Od 4 kraljevska glasnika, 2 došla su natrag

Spuštenih glava prolaze kroz vrata do glavnog oltara

Iza kojeg sjedi bolest sama sa očima pakla

Sluša priče o izdaji, ne može doći do zraka

Počne plakat k’o nikad, fakat, čim istinu sazna

Nisu došli do cilja, a vojska je prestala jahat'

Ubila je dvojicu i drugu poslala je nazad

Do vladara željnog moći i života bez kraja

Da prenesu poruku i objasne kaj se događa

Oni vratit će se brzo kad njega dostigne kazna

Čim on spoji se zemljom, vodoravno poput gmaza

I zaklopi oči, al' ne da trepne ili spava

Već kad duša mu se slomi u komade poput stakla

Čim organi se ugase k’o i večernja lampa

I bace ga u raku duboku k’o Marijanska brazda

Zlato vratit će narodu, jer narodu pripada

Da osvijetle živote u ovom kraljevstvu mraka

Do temelja će srušit dvorac nazvan «Vječna slava»

S tim će napokon prekinut administraciju vraga

«Oprostite visosti», svaka nada je nestala

Ruka stala je drhtat' i predstava je prestala

U odrazu na kaležu pojavljuje se lešina

Osjeti bol u prsima i nađe se na leđima

Polako on postaje hladan da lakše prijeđe na

Prebivalište duša koje isto je k’o pećina

Osuđen na vječnost, al' ne pripada vječnima

Jer svako živ polako njegovo lice briše iz sjećanja

«A u istome gradu ispod starog kamenog mosta živio je on: gladni pjesnik.

Sanjao je o mjestu gdje nema gladi, bolesti i siromaštva.

Teško mu je bilo

razabrati je li riječ o snu ili halucinaciji.

Na kraju, bilo je sasvim svejedno,

jer ono što je vidio nije bilo stvarno.

Svakih nekoliko noći na most su

dolazili kraljevi ljudi koji su ubijali pobunjenike i bacali ih u rijeku.

A da bi on svaki puta, iznova razočaran u svijetu kakvom živi krenuo krvlju

pisati stihove o svojim snovima.»

Bio je, dio jedne sredine ispod nebeske tmine

Gdje je narod gladan, a na dvoru cijede se dinje

Jede se, pije, i kralju jebe se di je puk jer

Siromašan luta dok aristokrati vide put

Nazad na protagonista, nije mu ostalo ništa

Osim mjesta za počinak ispod mosta dok kiša

Pere zločin sa starog kamenog pločnika

Očni kapci postanu teški kad padne noć i tad

Uplovi u nove snove o zemlji nekoj

Gdje iz vedrog neba cure svježi med i mlijeko

Ne bi rek’o da je san jer hrana ima okus

A miris je stvaran k’o i voda iz bunara

U to koraci čuvara, spuste ga iz ovog raja

U pakao siromaštva i bolesti rodnog grada

On otvara oči, razočaran kroči naprijed

Ni ne sluteći da će nastupiti noćni zaplet

Kočija se zaustavlja na samoj sredini mosta

Sakrio se iza stabla, ali ipak vidi dosta

«Što sad ovdje se događa?»

zapita se, «Grozna svađa»

Nagađa, razaznajući dva čuvara iz grada i

Građanina, valjda ima grijeh koji ne želi priznat nikom

Pomisli, pa čuje nazivaju ga izdajnikom

Iznad njih k’o da sijevaju vatrene munje

On zove upomoć, pa mu govore: «Sad te ne čuje

Ni majka, ni uljezi s kojima snuješ planove protiv krune.»

Vežu mu dlanove, pa noge, a on se kune

Da nije ništa skrivio, samo je živio iskreno

Punim plućima, kažu mu: «Budi kuš!»

i tad

Kao od šale mu oštrim noževima raspore grkljan

Gurnu ga s mosta pa kraj rijeke padne dolje mrtav

On je drhtao promatrajući djelo vraga

Blijed od straha promuca «Osvetit ću se jednog dana»

Pa krene piskarat, duša vene, um izgara

Dobri duh iz grada stvara paragrafe ljudskih jada

Zove mrtve perom natopljenim krvlju nove žrtve

Opisujući zločine ove jalove crkve

Pa stavi novi naslov: «Zemlja vječnog blagostanja»

I stane nizati stihove o mjestu kakvo sanja

Dvjesto takvih strana znače nešto čak i nama

Makar će mnogi reći da ih je teško shvatit danas:

«Povijest piše umjetnost, umjetnik piše povijest

Biće tone u vječnoj nadi da bit će bolje

U cik zore vidim prljavštinu naših srca

Pa pokušavam upitati svoje zašto kuca.»

Izdahnuo je mlad ispod mosta jedno veče'

Netko reče da je jadan ost’o nedorečen

Ali Gloria Aeterna, skup krvlju pisanih pjesama

Ostala je živjet, a kralj je nestao bez traga